Nahraniti gladnog je dio islama
December 22, 2018
Radujmo se Allahovim blagodatima
December 24, 2018

Pitala sam se zašto se ovo dešava baš meni

Sjećam se, zaljubljena i nezrela tinejdžerka, kada sam prvi put spavala sa mladićem. Znala sam da to nije uredu, i ne znam ni kako mi se to desilo. Znam samo da sam odjurila kući i satima plakala u kupatilu, molila Boga da mi oprosti, stidjela se sebe, mrzila sebe i krivila, znala sam da nema povratka. Ono što vrijedi, moral i dio duše sa njim je otišao u nepovrat. Osjećala sam se jeftino, i poniženo. Nikad više na sebe nisam gledala isto…

Kada pomislim na to kako sam se vratila vjeri, kako sam spoznala istinsku snagu svog Gospodara, riječi presahnu u meni, a probudi se bujica osjećanja koje ni dan-danas ne mogu da opišem tačnim riječima. Teško je pisati o nečemu radi čega moraš ponovo dotaći najdublje dno svoje duše, gdje si u jedan tajni kovčeg sakrio svoju ranjivost. Život je borba. Na nekome je ta borba ostavila trag, na nekoga djelovala samo kao vjetar u prolazu… Nisam imala težak život, barem se meni tako čini, ali Uzvišeni mi je ipak podario neku vrstu borbe, a ni sama nisam znala zbog čega mi se to dešava. Sada znam.

Bila sam oduvijek primjerna u svemu, za roditelje, za ljude oko sebe, čak i meni samoj izgledalo je kao da sam djevojka za primjer, ali to nije bilo ni približno tako. Oduvijek sam težila ka vjeri, sanjala o mahrami, ali nije mi se dalo… Uvijek bi me nešto odvratilo od pravoga puta.
Početkom srednje škole desila mi se prva ljubav… Prvi izlasci, pa i prvo opijanje sa prijateljicama, muško društvo, nemoral i nemoralno oblačenje. Živjela sam dvostruki život, primjerna pred roditeljima i svima, ali daleko otišla u griješenju, kao i većina omladine. Mislila sam da je normalno slagati majku i oca, spavati s mladićem, piti alkohol sa drugaricama. Pa to rade svi danas, to je normalno, zar ne? Ali majka je u meni duboko usadila korijen stida, pričala mi šta je dobro, a šta loše, znala sam da koliko je to “normalno” pred društvom, da je toliko loše pred Allahom.

Sjećam se, zaljubljena i nezrela tinejdžerka, kada sam prvi put spavala sa mladićem. Znala sam da to nije uredu, i ne znam ni kako mi se to desilo. Znam samo da sam odjurila kući i satima plakala u kupatilu, molila Boga da mi oprosti, stidjela se sebe, mrzila sebe i krivila, znala sam da nema povratka. Ono što vrijedi, moral i dio duše sa njim je otišao u nepovrat. Osjećala sam se jeftino, i poniženo. Nikad više na sebe nisam gledala isto. Ali umjesto da se pokajem kako treba i nastavim dalje u pravom smjeru, ja sam nastavila izlaziti s drugaricama, piti alkohol, živjeti s grijesima, a kajati se u sebi svaki put, jer sam osjećala da to nisam ja i da to nije ono za čim mi srce žudi. Onda, počelo mi se dešavati nešto jako čudno. Svaku noć, u isto doba, kada svi spavaju, ja sam se počela buditi i osjećati nenormalan strah. U svemu tome dozivala sam samo Gospodara. Niko tu nije bio tada, samo On i ja.

Ljudi, kada je teško, htjeli ne htjeli, svjesno ili nesvjesno, obraćaju se Bogu istinski, a da ni sami ne primijete. Moje nespavanje počelo se odražavati i na dan, strahovi su se prenijeli i na dan, tako da od strahova, nervoze i tuge više nisam mogla ni da jedem, ni da spavam ni da funkcionišem. Dugo nisam mogla izaći sama iz kuće jer sam mjesecima povraćala i gubila snagu tijela. Znala sam, osjećala sam da je to posljedica mojih grijeha. Mama bi stavljala ruku na moju glavu, sa suzama i istinskom majčinskom dovom učila bi ajete iz Kur’ana i meni bi odmah bilo bolje, ali samo nakratko. Onda bi ponovo počeli košmari na javi. Od one vesele i vedre djevojke ostao je samo kostur, neveseo, tužan i bez izlaza. Molila sam Boga da mi pomogne, da mi da znak. Pitala sam se zašto baš meni, i šta je to što mi se dešava odjednom. Najteža je borba ona u kojoj ne znaš ko ti je protivnik, a nisi svjestan da si upravo ti sam sebi.

Jedne noći sanjala sam jaku grmljavinu, toliko strašnu da su se svi u kući plašili doći do prozora i gledati kroz prozor. Ja sam prišla i otvorila prozor, snažno je zagrmilo, a nebom se prolomio glas: “Neće ti niko pomoći ako ne pomogneš sama sebi….” Odmah sam osjetila neku sigurnost i neku snagu, znala sam da je dragi Allah uz mene, da mi daje znakove koji su svuda oko mene, a kojih nisam svjesna, da je to iskušenje i da je lijek kod Allaha… Osjetila sam se voljenom, pomislivši kako Svemogući Allah daje baš meni iskušenje jer želi da se Njemu približim. Počela sam istraživati na internetu vjerska pitanja, i tako sam svaki put otvarala upravo ovu stranicu NUM portal. Znala sam da je ispravno sve što piše na njoj i zanimala sam se sve više i više za praktikovanje islama. Niko od drugarica, drugova, niti mladići, nije bio tu uz onu mršavu i preplašenu djevojku, svi su osim porodice okrenuli leđa, nije ih zanimalo moje stanje, a Milostivi Allah upravo je tada meni “pružio ruke”, otvorene širom. Raširene i otvorene, rezervisane za svaku osobu koja misli da nema više nade.

Namaz sam počela redovno klanjati i tada je došlo još veće olakšanje. Nije se sve desilo odmah, za sve je potrebno vrijeme, pa tako je i za ovo bilo potrebno vremena da dođe u potpunosti na svoje, ali je došlo. Ne znam čija je dova uspjela, dova majke koja bi sve uradila da joj je dijete zdravo, ili dova bolesnika koji je izgubio nadu. Znam samo da je Allah uslišio dove, približio mene i moju porodicu Sebi i znam da, kada nemamo nade u uspjeh i kada mislimo da ne vrijedimo, On to sve gleda i određuje Svoju pomoć, pruža nam priliku da Mu se vratimo i zaboravimo na sve što smo učinili loše. Vrijeđala sam Allahove propise izbjegavajući ih i smatrajući ih nevažnim, a On je ipak dao da postanem istinski pokajnik. Sada sam mlada žena, nosim hidžab, družim se sa ženama i djevojkama koje i nisu toliko naklonjene vjeri. Ja sam bila nekada tu gdje su one, one mogu sutra biti tu gdje sam sada, jer Allah je milostiv, i voli pokajnike.

(N-um.com)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *